Stan je, najčešće, najvrednija imovina jednog domaćinstva ali svest o značaju ulaganja u njega u Srbiji je i dalje na niskom nivou. Još manju odgovornost pokazujemo kada su u pitanju zajednički delovi zgrade.

Na investiciju u njihovo održavanje gleda se kao na dodatni namet, a ne na ulaganje koje će omogućiti kvalitetnije i bezbednije stanovanje i bolje uslove za život cele porodice.

I dok su kultura stanovanja i model profesionalnog upravljanja i održavanja stambenih zgrada u većini razvijenih zemalja na visokom nivou, u Srbiji su i dalje veliki problem naplata potraživanja za upravljanje zgradama, premalo novca koji se ulaže u njihovo održavanje, kao i nedostatak brige samih stanara o očuvanju svog životnog prostora.

U Srbiji su prosečna ulaganja domaćinstva u održavanje stana i stambene zgrade od 0,05% do 0,1% vrednosti stana godišnje, a u zemljama sa dugom tradicijom efikasnog održavanja vlasnici stanova ulažu u proseku od 1% do 3% vrednosti zgrade, na godišnjem nivou, ili 10 do 30 puta više nego kod nas.

Nedostatak adekvatne zakonske regulative po pitanju poveravanja poslova upravljanja i održavanja zgrada, decenijama unazad dovodio je do postepenog propadanja stambenih zgrada, bez blagovremene sanacije manjih kvarova i oštećenja, koja su zbog toga stvarala još veće probleme.

Održavanje zgrade je bilo povereno predsedniku skupštine stanara, koji je te poslove najčešće obavljao bez naknade, sa upitnim stručnim znanjem, a kvalitet održavanja je uglavnom zavisio od njegovog ličnog entuzijazma da se reše nastali problemi.

Stanari su na zajedničke delove zgrade gledali kao na tuđu brigu, sa vrlo malo ili gotovo nikakvim ulaganjima u njih.

Ovakva praksa dovela je i do situacije da su fondovi za investiciono održavanje bili toliko skromni da su jedva pokrivali veće kvarove u zgradi. Takođe je dolazilo do zloupotreba fondova od strane tadašnjih upravnika iz redova stanara, do nestručnog vođenja finansija ili do čuvanja sredstava kod javnih preduzeća, zbog čega su ta sredstva danas teško naplativa. 

Novi Zakon o stanovanju i održavanju zgrada donet je sa ciljem uvođenja reda u ovu oblast, ali je potrebno dosta vremena kako bi se ispravile višedecenijske nepravilnosti.

Profesionalni upravnici se često nalaze u problemu, jer se od njih očekuje da u kratkom vremenskom roku reše probleme koji su se nagomilavali godinama, a pritom fondovi mnogih zgrada ne samo da ne postoje, već su mnoge u dugovanjima po raznim osnovama.

Angažovanjem Pegaz profesionalnog upravnika vlasnici stanova dobijaju i osiguranje od eventualne štete nastale prilikom izvođenja radova, u iznosu od 10.000 evra.

Potrebno je svakako puno vremena i većih odvajanja u investicioni fond, kako bi se zgrade dovele do tzv. nultog održavanja – od kada se nastavlja sa regularnim redovnim održavanjem.

Iako se sve ovo odnosi na zgrade starije gradnje, moramo naglasiti da svest o važnosti ulaganja u profesionalno upravljanje zgradama treba negovati i u novogradnjama, kako i njih ne bi zadesila ista sudbina.

Na investiciju u održavanje zgrade treba gledati kao na ulaganje u stvaranje bezbednijeg i lepšeg mesta za život sadašnjih stanara, ali i njihovih potomaka.

Efikasnim održavanjem zgrada raste i tržišna vrednost stanova, koja je u starijim zgradama značajno niža upravo zbog nedovoljnih ulaganja u njih.